Američki san – etos kojem mnogi teže, ali se bore da ga ostvare. Za neke je to osnovna nada da će moći mirno spavati noću, budni se ujutro, naći priliku za posao, obezbijediti svoje porodice, staviti hranu na sto, imati pristup struji i tekućoj vodi i osigurati našu djecu zaštićeni su i pripremljeni za budućnost – jednostavne potrebe koje mnogi uzimaju zdravo za gotovo.
Ovo je bio američki san jedne nevjerovatne žene imigrantice: moje mame Pauline. Njena hrabrost, istinska hrabrost i priča su inspiracija.
Paulina je kao tinejdžerka napustila Meksiko u potrazi za boljom budućnošću. Nije znala jezik kada je stigla u SAD, ali nije dozvolila da je to zaustavi. Odmah je počela da doprinosi društvu, radeći na montažnoj traci u fabrici u Dalasu u Teksasu koja je proizvodila proizvode za kosu za američka domaćinstva.
S vremenom je moja mama odgajala djecu koja su na kraju postala učiteljica, službenik obezbjeđenja, logoped i sindikalni vođa. Sada njeni unuci teže da postanu doktori i plesači. Ovo je američki san naše porodice: prilika za napredak i prosperitet kroz generacije. Zbog Zakona o reformi i kontroli imigracije iz 1986. godine, poznatom kao Reganova amnestija, oba moja roditelja su dobila legalni status.
Kao građanin koji je rođen u SAD-u, ponosan sam na svoju zemlju, svoje naslijeđe, svoju porodicu i svoj radnički sindikat, Southwest Region of Workers United koji je povezan sa SEIU. Ali, iako imam privilegiju da me štiti Ustav SAD-a, znam i užas s kojim ljudi žive, iz dana u dan. Nikada se ne mogu otarasiti straha od mog djetinjstva koji je razbijao dušu kada čujem u svojoj zajednici, “La migra, la migra, corrélé, corrélé, escóndete, la migra!”
U takvim trenucima, ono što je nekada bilo živo, sretno susjedstvo pretvorilo se u potpunu tišinu. Kao dijete prve generacije imigranata, nastavljamo da nosimo taj duboko usađeni bijes i odbacivanje naših ljudi u našim dušama – sve do odrasle dobi.
To je ono što me tjera da ustanem i borim se za one koji nisu u mogućnosti.
