Kada je moj otac prvi put stigao u SAD, spavao je na kauču svog rođaka u jednosobnom stanu. Noću bi se ušunjao u kupatilo da plače jer mu je nedostajala porodica. Kasnije su mu se pridružile i moja majka i mlađe sestre, ali kao mala ja sam ostala sa svojim Lola (baka) na Filipinima.
Tuga i čežnja su mi poznata osećanja. Kao dijete, nisam poznavao svog oca. Nakon što sam se sa 13 godina spojio sa svojom porodicom u SAD, retko sam ga viđao jer je radio kao mehaničar 12 sati dnevno, 7 dana u nedelji. Mogu nabrojati samo par puta kada je ostao bolestan kod kuće. Bez obzira na sve, uvijek je radio, štedeći svaki peni da bi opskrbio svoju porodicu, nikad sebi ne dozvoljavajući neozbiljne stvari. Novac koji je moj otac zaradio nije bio samo za našu užu porodicu, već je pomogao i našim rođacima na Filipinima, kao i prijateljima i rođacima koji su tek emigrirali u SAD
Amerika je oličenje snova. Zbog očevih žrtava, imam divan život. Imam svoj dom i dobar posao kao bolnički matičar, provjeravam ljude koji dolaze za hitne slučajeve. Kada pacijenti imigranti stignu u Prijemni, prepoznajem u njima onu unutrašnju snagu i otpornost koju čovjek uči kao autsajder koji se mora prilagoditi u ovoj zemlji.
Primjećujem kako su ti pacijenti prirodno privučeni mom stolu preko stolova mojih kolega. Iako možda ne govorim njihov jezik, oni čuju moj naglasak i možda osjećaju da ću bolje razumjeti njihove potrebe. Teši ih osećaj zajedničkog iskustva.
Trudim se da budem dobrodošao i da se prema imigrantima odnosim sa saosećanjem. Kao i moja porodica, oni bi trebali imati priliku da ostvare svoje američke snove. Kad čujem priče o djeci koja idu u školu i brinu da li će pronaći roditelje kada dođu kući, sjetim se vlastitih iskustava razdvojenosti i čežnje. Naš imigracioni sistem ne bi trebao biti ovakav.
I am a proud immigrant woman. The contributions I make to America and opportunities I’ve received pave the way for my daughter and future generations.
